Osnovna škola don Mihovila Pavlinovića Metković

Grad Vukovar, država je Hrvatska. Vukovar je simbol Domovinskog rata iako nije jedini koji je stradao. Vojnici, naizgled slabi, neorganizirani i nepripremljeni s krunicama oko vrata i smiješkom na licu, hrabro su hodali naprijed i svoja prsa postavljala ispred svojih najmilijih. Neki se još smatraju nestalima, ali sa sigurnošću možemo reći da su sada nagrađeni za svoju srčanost, domoljubnost i vjeru. Veliko polje, posljednje mjesto koje su neki vidjeli, sada je mirno. Tamo gore svijeće da se ne zaborave žrtve. Hrvatska se s pijetetom  prisjeća svih žrtava Grada heroja. 

Kao i prethodnih godina  i ove godine u našoj školi učenici su paljenjem svijeća ispred glavnog ulaza odali počast žrtvama Vukovara i uključili se u obilježavanje sjećanja na žrtve i strahote koje su se dogodine u Vukovaru.  Učenici su s dostojanstvom upalili svijeće kao simbole svjetlosti i nade koja pobjeđuje tamu i beznađe. Svojim svijećama oblikovali su znak križa koji je simbol žrtve, vjere i nade. Žrtve Vukovara i drugi koji su dali živote za našu slobodu i našu Domovinu nisu uzaludne dokle god ih se budemo sjećali. Zbog toga smo zapalili svjetlo Vukovara i u našim srcima.

Također povodom 23. obljetnice sjećanja na ovu veliku žrtvu, učenici su  poslušali putem razglasa prigodni tekst o stradanjima Vukovara, a zatim o tome razgovarali sa svojim nastavnicima. U predvorju škole prigodne panoe sa svojim učenicima uredila je učiteljica Tonćika Popović.

Rat kojeg stariji vrlo dobro pamte, a mlađi o njemu uče je iza   nas. Iako zvuči kao floskula, potrebno je okrenuti se budućnosti, a povijest pustiti da bude učiteljica života za buduće naraštaje. Između ostaloga, zato imamo Glavaševićeve tekstove kao najiskrenija svjedočanstva iz opkoljenog grada. 

„Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali i primili prvi poljubac, netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi."